Napokon smo stigli natrag nakon višetjednog “izleta” na onu drugu stranu vjenčanja, a ovaj post pišemo mrvicu više kao mladenci i nešto manje kao Papajići.
Naš dan vjenčanja prošao je prije tri tjedna i bio je baš onakav kakav smo priželjkivali s nekoliko neplaniranih dodataka koji su doprinijeli čarima, poput sunčano-kišnih razdoblja koja nisu prestajala do pred sam početak okupljanja naših uzvanika (a cijelo vjenčanje na otvorenom!) kada je kiša napokon odustala. Pred sebe smo od početka stavili izazov organizacije vjenčanja koje nismo željeli samo “odraditi”, samo obaviti i zaboraviti, htjeli smo kroz jedan nama tako bitan dan ispričati tko smo i što smo mi, pa smo cijelu stvar personalizirali na svakoj razini. Posebno osoban detalj bio je jedan oko kojeg nam se život vrtio dobar dio 2013. godine: u Splitu nas je posjetio i predrag gost nam bio Mathias Piano Man, čovjek s već svima znane Nikoline fotografije, koji je stigao da se napokon upoznamo i da zasvira na našem vjenčanju! Od prvog susreta, preko cijelog druženja i svirke, do rastanka i obećanja susreta na Novom Zelandu, to je bilo toliko dobro druženje da još ne možemo vjerovati da se sve to stvarno dogodilo nama…
U personalizaciji cijelog dana pomogao nam je još jedan detalj… Otkad god smo krenuli u pripremu vlastitog vjenčanja, stalno je od naših dragih ljudi stizalo isto pitanje, svima sasvim logično: “A tko će sad vama fotografirati vjenčanje?” Zanimljivo je zamijeniti uloge i naći se u onoj gdje u moru fotografa, stilova, pristupa, portfolija, kao netko tko se bavi upravo time biraš svoga fotografa za taj jedan tako važan dan, ali mi smo to htjeli staviti i na jednu drugu razinu…
Nikola je kao dječak od svoje bake za prvi rođendan u životu dobio pomalo nesvakidašnji rođendanski poklon – pravi pravcati fotoaparat, tada, naravno, na film, težak i karakterističnog izgleda, s pravim zvukom fotoaparata i fantastičnim fotografijama koje su izlazile iz filmova koji su bili u njemu. Kao malom djetetu privremeno su mu ga “prisvojili” roditelji, a natrag ga je uzeo u studentskim godinama nakon čega se i počeo baviti fotografijom kao hobijem koji ga je zaintrigirao. Do prvog digitalca mu je preko ruku prošlo nebrojeno litara kemije za razvijanje fotografija, a onda je digitala kao jednostavnije rješenje potisnula dobru staru Yashicu u neki sporedni plan, a fotografija je iz hobija prešla u profesiju.
Yashica je i dalje povremeno izbacivala svoje fotografije s dušom kad bi se našlo vremena dok nismo pred naše vjenčanje, upravo zbog njega odlučili upogoniti Yashicu, ubaciti nekoliko jako dobrih filmova pa da Nikola sam fotografira neke zanimljive stvari, događaje, ljude, sve vezano za naše vjenčanje. Tako je Nikola dan svog vjenčanja proveo i sa svojim prvim fotoaparatom.
U nastavku su skenovi fotografija s dobre stare Yashice. Neke fotografije su uspjele, neke malo slabije, ali to je manje bitno. Ono što smo htjeli smo postigli – sačuvali smo dio toga dana i svega što se događalo na tako značajnom fotoaparatu kojega, nadamo se, čeka još tko zna koliko značajnih trenutaka…
Večer je prozujala baš onako kako su nam svi naši mladenci pokušavali dočaravati. Okruženi svim dragim i bitnim ljudima, mogli smo se samo prepustiti i nauživati, a stvar smo zapečatili jutarnjim kupanjem na jednoj splitskoj plaži.
Sada kad smo se vratili veselimo se novim blogovima, fotografijama, pričama i druženjima…
