Prije nekoliko godina sam negdje naletjela na citat koji mi se od tada duboko urezao u svijest. Citat je to svojevrsnog genijalca, Dr. Seussa, a glasi ovako: “Sometimes you will never know the value of the moment until it becomes a memory.” ili “Nikad nećeš znati vrijednost trenutka dok ne postane uspomena.” Iz perspektive posla kojeg radimo sam ga odmah shvatila jer upravo u toj ulozi sa svojim klijentima proživljavamo da im naše fotografije s njihovog vjenčanja donesu uspomene na neprocjenjive trenutke koji su ostali iza njih. No kao čovjek kao i svi drugi, koji baš sada proživljava vjerojatno najintenzivnije godine svoga života, trudim ga se sjetiti svaki dan i, naravno, učiniti da mi se svaki trenutak pretvori i u lijepo sjećanje, makar ono ostalo samo u mojim mislima.
Ranije smo na Facebooku spomenuli vjenčanje u Splitu čije je okupljanje gostiju na Sustipanu pomela nevera. Bilo je lako shvatiti koliko je mladencima u jednom dijelu dana bilo teško zbog toga jer je zaista bilo jasno da su uložili jako puno truda u organizaciju, a tu su imali i goste koji su ostali mokri. Već nakon ceremonije u prepunoj minijaturnoj crkvici, postalo je malo bolje, jer su ljudi očigledno od svega napravili dobru zabavu, a taj uzbudljivi dio dana je nekako ostao iza Ane i Igora.
A sada, kad je sve prošlo i kad je i cijeli taj dan tako brzo ostao iza njih, Ana i Igor bez dileme imaju nesvakidašnju priču i genijalnu uspomenu koja ide s njom. Ono što se u tom trenutku činilo kao svojevrsna katastrofa i nešto što je pokvarilo cijelo vjenčanje, ne samo da nije ispalo tako na kraju nego je postalo i nešto po čemu će se o njihovom vjenčanju pričati još dugo dugo vremena. Dok smo skupa sa svim tim ljudima bježali tražeći zaklon, vjerojatno smo bili jedini ili među rijetkima koju su odmah tako i razmišljali. Pa smo u trčanju i fotografirali brišući stakla objektiva po kojima pada kišurina. Da. Sve što nam je bilo na pameti je da trebaju imati barem dvije (polu)fotografije onoga o čemu će tako dugo pričati, pa makar fotoaparati “popustili”. Srećom nisu.
Nakon vjenčanja je i nama to postala priča koju su čuli naši prijatelji, obitelji, drugi mladenci… Mogu zamisliti što je to onda postalo za Anu i Igora – luda priča koja će uveseljavati njihove unuke jednoga dana!
U nastavku pogledajte nekoliko (ne baš najsmislenijih i jurećih) fotografija najuzbudljivijeg dijela dana i uvijek se, baš kao i mi, trudite imati na umu da neki događaji, bili dobri ili ne baš toliko dobri, mali ili veliki, puno veću vrijednost imaju kad vrijeme prođe i postanu neprocjenjivo iskustvo i priče iz naših života. Zbog svih njih se razvijamo i postajemo osobe kakve jesmo, a oni postanu uspomene koje život čine životom s velikim Ž.
Martina
