Jeste li čitali ili čuli o tome koliko je fotografija (bilo kakvih bilo čime), po nekim izračunima, napravljeno u svijetu u 2015. godini? Oko tri trilijuna. Napisano brojkama možda će vam bolje dočarati: 3,000,000,000,000. Prema nekim podacima, samo u 2015 godini je napravljeno više (digitalnih) fotografija nego što je od izuma fotografije do danas napravljeno na film.
A kakve kvalitete po fotografskim standardima je većina tih fotografija uzimajući u obzir brojku? Vrlo beznačajne. Naravno, tu govorimo o fotografijama pojedinaca u privatnom životu. Svi ih imamo hrpu baš takvih ovog trena u našim mobitelima. Takvu kvalitetu mogu zahvaliti svojoj glavnoj, a često i jedinoj namjeni: da budu uživo objavljene na nekoj od socijalnih mreža. Kada su među tim fotografijama one na kojima ste vi, sami ili u društvu, koje je glavno mjerilo koje će presuditi o tome hoćete li fotografiju objaviti? Kako ste sami sebi ispali na fotografiji.
Jednostavno: fotografirajte se nekoliko puta dok ne dobijete “najbolju” (ako je sreće, možda odmah iz prvog puta si dobro ispadnete), u pristojnim okolnim uvjetima, iz vama najdražeg kuta i sa svježom šminkom i frizurom, provucite fotografiju kroz filterić ako bi mogla malo bolje izgledati, nabacite simpatičan opis, podijelite i čekajte da krenu lajkovi i komentari.
Netko drugi je podijelio fotografiju na kojoj ste vi, ali na njoj si niste baš ispali očaravajuće? “Remove tag”, “unfriend”, probuši gume na autu…
Jeste li možda primjetili da ste na toj fotografiji u odličnom društvu na super događaju koji će vam ostati u lijepom sjećanju? Naravno da jeste, ali zar je to vrijedno sramoćenja izgledom na Facebooku?
Malom fotografskom obrnutom evolucijom koja je nastupila u zadnjih desetak godina došli smo do toga da su nam u današnjim vremenima najdraže, emocionalno najvrijednije i najznačajnije fotografije postale samo one na kojima smo prema vlastitim kriterijima – dobro ispali. Je li to sve što fotografija vrijedna uspomene može ponuditi?
Kako je to onda biti profesionalni fotograf vjenčanja, naročito profesionalni dokumentaristički fotograf vjenčanja u ovim našim od vrha do dna isfotografiranim godinama? Da bismo vam to dočarali iz naše perspektive, prethodno bi bilo logično (ponovo) pojasniti što je to dokumentaristički fotograf vjenčanja. U praksi: parovi koji imaju želju da im mi fotografiramo vjenčanje u velikoj većini slučajeva nisu pretjerano opterećeni poziranim fotografijama, ne vole fotoaparate/kamere oko sebe gdje ih mogu uočavati, najdraže su im fotografije trenutaka neprimjetno uhvaćene sa svim malim i velikim događajima tijekom cijelog dana koje realno prenose sve onako kako je u stvarnosti i bilo i imaju želju da većina fotografija bude upravo nenamještena u bilo kojem smislu. Teoretski, dokumentaristički fotograf je fotograf koji u datim uvjetima, kakvi god oni bili, traži i na kreativan i sebi svojstven način hvata upravo trenutke koji su neprestano oko njega, “vreba” reakcije, plesne pokrete, emocije svih vrsta, a sve to bilo po krasnom ujednačenom dnevnom svjetlu ili po mračnijim, ne baš idealnim uvjetima, dakle poštujući realne svjetlosne uvjete i u što manjoj mjeri uplićući dodatno umjetno svjetlo koje može privući pozornost. Dodatno, kako bismo zaista ostali vjerni stvarnosti, konkretno mi se npr. ograđujemo i od retuširanja* ili “peglanja” fotografija što naši mladenci znaju i prije nego nas rezerviraju. Dakle, koncentracija je na – događaju, malom ili velikom, tužnom ili sretnom, da se kroz takve fotografije sjetite kako su ti trenuci izgledali i kako ste se osjećali baš u stvarnosti.
A kako izgleda ta stvarnost? Ta stvarnost izgleda… stvarno. Drugim riječima, u svom dosadašnjem poslu nismo doživjeli objektivno savršeno vjenčanje po svim aspektima. Toliko često dio toga jednostavno ispadne (a onda na fotografijama i izgleda) onako kako nije planirano. Ne nužno loše, nego jednostavno drukčije. Dio toga i ispadne lošije, dio toga ispadne bolje, dio onoga što nikome nije bilo ni na kraj pameti da bi se moglo zakomplicirati, ispadne ni blizu onome kako je u početku zamišljeno. A zamišljati je najgore, jer upravo zamišljanje unaprijed može stvoriti nadrealnost za koju onda spontano smatramo da će se vidjeti i na fotografijama. Neće, jer nije ni postojala. Većina vas, bilo da ste gosti bilo da ste mladenci, sigurno prije jednog cjelodnevnog ljetnog vjenčanja ne uključuje u svoja maštanja o danu to da će se znojiti u potocima, da će frizura i šminka pod pritiskom tog znoja, temperature i plesanja popustiti, da će se odjeća malo zgužvati, da će u mračnijim realnim uvjetima vaša koža, kosa i odjeća isto tako izgledati malo tamnije i da ćete cijeli dan imati najrazličitije izraze lica, od otvorenih usta kojima pjevate, preko smijeha i mrštenja, do iznenađenja. Znate li kako vi sebe zamišljate u svojim glavama? Kao na onoj pažljivo odabranoj profilnoj slici na Facebooku ili bilo kojoj ciljano objavljenoj slici s kojom ste zadovoljni. Dva su razloga zašto je to tako: zato što su to slike kojima zadovoljni pa vam je najbliskije upravo njih imati u mislima i zato što ste samo tim, pažljivo selektiranim slikama izloženi neprestano kad se služite svojim profilima na socijalnim mrežama na mobitelu ili na kompjuteru. Za one “loše” u vašem vidokrugu nema mjesta. No činjenica je da vas u takvom izdanju i s takvim licem vaša okolina uopće ne vidi svake sekunde svakog dana pa tako ni na vjenčanju. Ne “vidi” vas tako onda ni fotoaparat, profesionalni ili neprofesionalni.
Što će onda taj fotoaparat tj. fotograf vjenčanja uhvatiti? Sve ono navedeno nekoliko redova više. Je li to manje vrijedno? Ako sadrži pravu živu uspomenu koja prenosi vašu osobnost i emocije u svakom smislu, onda je višestruko vrijednije! Tu vrijednost u sadašnjosti većina ljudi ne shvaća iz jednog jako jednostavnog razloga – zato što te fotografije promatraju samo iz perspektive trenutnih okolnosti tj. iz sadašnjosti, a najdalja svrha u toj sadašnjosti im je već spomenuto famozno dijeljenje na socijalnim mrežama u svrhu skupljanja lajkova i zadivljujućih komentara.
Ipak, to nije svrha fotografija nečijeg vjenčanja. Svrha im je uspomena. Te fotografije nemate za sadašnjeg sebe, nego za sebe godinama od sada. To znači da će one postajati samo vrijednije, značajnije, draže i smislenije kako vrijeme bude prolazilo, a dobit će nezamislivu vrijednost ako ih budete mogli pokazati mlađima, djeci i unucima. Mislite li da će tada biti bitno kako ste si ispali na fotografiji (u vremenu kad ste već ionako 10, 20, 30… godina stariji) ili će tada biti apsolutno bitno to što se na nekoj slici u zgužvanoj odjeći, raspadnute frizure i s veselim “grčem” na licu (upravo onako kako je u stvarnosti i bilo) grlite sa svojim roditeljem koji možda više ni nije s vama? Mi se u svako doba dana i noći kladimo na ovo drugo.
Gosti na fotografijama vjenčanja
Ponosni smo kad možemo reći da imamo mladence koji su jako zadovoljni svojim fotografijama vjenčanja. Njihovo mišljenje nam je, naravno, prvo i najbitnije. Zapravo je i očekivano da budu zadovoljni i to ne govorimo zato što sebe uzdižemo u nebesa nego zato što postoji put do tog zadovoljstva: razmatrali su koga rezervirati, što im se najviše sviđa, u čemu se vide, upoznali se s nama i našim radom, razgovarali, ostvarili komunikaciju po pitanju svih detalja, bili zadovoljni svime skupa i – dobili onakve rezultate kakve su i očekivali. To tako i treba biti jer su te fotografije rađene upravo za njih od strane ljudi po njihovom izboru. Ipak, svi njihovi gosti su i dalje sudionici vjenčanja, a kao takvi i oni su ti koji izgrađuju mišljenje o uspomenama tih dvoje ljudi. To je, naravno, u potpunosti u redu kada mišljenje donesu nepristrano. Ali do nas ponekad znaju doći i komentari koji naginju nezadovoljstvu temeljenom na dvije ponovo potpuno pogrešne stvari. Dakle, oni, koji su na vjenčanju bili gosti, koji vjenčanje nisu organizirali, za koje vjenčanje nije rađeno isključivo po njihovom guštu i koji u većini od nečijih uspomena vjenčanja dugoročno nemaju gotovo pa ništa, a kratkoročno imaju samo tu priliku da neku fotografiju sebe “pokažu virtualnom svijetu”, o fotografijama vjenčanja svojih dragih ljudi tj. o njihovim uspomenama sudit će gledajući: na koliko od svih fotografija ima njih i, naravno, koliko si dobro ili loše izgledaju na tim fotografijama, preskačući kompletnu priču vjenčanja i sve ono što ona prikazuje. Zanemarimo dio u kojem se tako potencijalno obezvrjeđuje generalno kvalitetan rad jednog fotografa. Obezvrjeđujete li tako uspomenu dvoje ljudi koji su vas pozvali na vjenčanje jer im nešto značite u životu, a ne zato da sudite o bilo čemu pa tako i o tome je li glazba bila dobra ovisno o vašem glazbenom ukusu, a ne o kvaliteti glazbenika, je li kuma bila prenašminkana ovisno o tome što je vama “prenašminkano” ili jesu li fotografije vjenčanja dobre ovisno o tome ima li dovoljno vaših lijepih fotografija.
Kad ste jedan od između 100 i 300 gostiju na jednom vjenčanju, možete li očekivati da će svako malo negdje biti fotografija vas? Još ako ste povrh toga možda negdje “sa strane” većinu dana ili ako panično spuštate ili okrećete glavu ako slučajno vidite fotografa koji fotografira u vašem smjeru, mislite li da će fotograf magijom stvoriti fotografije vas, ili ih pokušati napraviti pod svaku cijenu zanemarujući sve one događaje koji se odvijaju oko mladenaca i njihovih obitelji? Kao što smo puno puta istaknuli, ni po pitanju nečijeg stvarnog izgleda, ni po pitanju zastupljenosti nekoga na fotografijama, profesionalni fotograf vjenčanja nije čarobnjak.
***
Ovoliki i ovakav post nastao je samo s nadom da ćemo pomoći barem malo usporiti ili prevrnuti “trend” današnjeg vrednovanja i viđenja fotografija koje su toliko bitne, naročito u našem podneblju. Nakon svih ovih objašnjenja recept je zapravo vrlo jednostavan: budite realni u očekivanjima i ne maskirajte svoju osobnost. A za puno godina od sada vratite se opet svojim pravim, živim uspomenama pa nam se i javite da nam kažete koliko vam se sviđaju. Veselit će nas da to čujemo!
* Retuširanje je tek jedan dio obrade fotografije, a svodi se na manipulaciju stvarnošću, zbog čega ga odbijamo primjenjivati. Svejedno, ako nakon zamolbe naših mladenaca možemo na nekim fotografijama ukloniti poneku prolaznu sitnicu (najčešće se radi o prištiću), rado ćemo to učiniti.