Sa svojih putovanja nosim nevjerojatne uspomene… Neke od njih čak i kad pričam o njima ili gledam naše fotografije, djeluju toliko nestvarno da se svako malo moram podsjećati da smo to zaista bili mi na svim tim mjestima, da smo to sve vidjeli i iskusili, da smo upoznali sve te ljude, različite običaje, krajeve, sudjelovali u raznim događanjima i da su nas sve te male i velike radosti nepovratno preoblikovale.
I onda, nakon puno uzbuđenja, otkrića i putovanja, dogodilo se nešto što je potpuno jednostavno i bez po’ muke višestruko nadjačalo sva naša iskustva…
Priča je počela na samom početku 2013. godine, u zemlji “na kraju svijeta” koju nikakve riječi ne mogu dovoljno dobro opisati. Na kraju svijeta, na kraju dvomjesečnog putovanja u jedinstvenom Queenstownu. Večer prije odlaska Nikola i ja smo bili u šetnji i hvatali zadnje scene s ulica. Svega se tu našlo, a Nikolinu pažnju najviše je privukla scena jednog uličnog pijanista. Glazba je bila fantastična i nismo mogli ne zadržati se tu nekoliko minuta samo slušajući čovjeka kako svira i promatrajući tu mirnu i melankoličnu scenu iako je već bilo vrijeme za to toliko mučno pakiranje.
Nakon nekoliko dugih letova vratili smo se kući, uskoro su došla i nova vjenčanja, a uspomenama s puta se nismo baš imali kada zabavljati ma koliko god nam bile drage. Ponekad bismo bacili oko na neki dio s putovanja, a tada je Nikola iskopao i tu jednu, njemu odmah strašno dragu fotografiju. Sjećam se kad smo je gledali i kad sam rekla da mi na njoj još nedostaje samo onaj zvuk… Samo to je nedostajalo! Sve drugo je bilo na slici. I Nikola me tješio da ćemo možda jednog dana opet ići baš tamo i tko zna – možda taj isti pijanist još bude tu.
Nedugo nakon toga Nikoli je na email stigla obavijest o jednom natjecanju. Kao vjerni dugogodišnji pratitelj National Geographica, Nikola je imao valjda sve pretplate i newslettere, pa nam tako nije promakla činjenica da je u tijeku National Geographic Traveler Photo Contest, najprestižnije i najpoznatije natjecanje za fotografije s putovanja koje postoji. Gledajući fascinantne fotografije izbora urednika po tjednima, odmah je iskočila jedna stvar – nema gotovo nikakve šanse baš tu dobiti nagradu… Ali nije to bilo ni bitno.
– Pa prijavi se, šta sad… stalno govoriš o slikama u njihovim časopisima, stalno sliniš nad tim. Barem sudjeluj, da znaš da si sudjelovao… – bila sam uporna.
Kad je pristao na sudjelovanje, izabrao je fotografije koje su baš njemu bile drage. Odlučio je poslati samo četiri i među njima pijanista i djevojčicu.
Jesam već rekla da smo tada bili usred sezone vjenčanja? Da, bili smo i, naravno, potpuno zaboravili na tu prijavu i natjecanje.
A onda je stigao email. U 2 ujutro, mene slučajno budnu i totalno nespremnu dočekao je email u našem inboxu s naslovom “You are the winner!”. Brzinsko otvaranje emaila, brzinsko čitanje i blokada. Baš ta Nikoli toliko draga fotografija dobila je jednu od deset nagrada između 15 000 prijavljenih.
Petnaestak dana kasnije i nagrada je bila i službeno objavljena i tada je počelo ludilo. Nebrojeni članci, od svih relevantnih svjetskih medija do blogova zaljubljenika u putovanja, poruke iz svih djelova svijeta, upiti za kupnju fotografije i svo moguće ludilo izdogađalo se nakon te famozne objave.
I što kad vam kažem da nam sve to – činjenica da je Nikola dobio takvu nagradu, cijelo to ludilo, ta naša silna ushićenost i sreća, na kraju nisu bili ni sjena onoga što se dogodilo samo malo iza toga?
Kako se ispostavilo kasnije, upravo Nikolina nagrađena fotografija bila je jako zanimljiva vijest na Novom Zelandu. A to nam je rekao čovjek koji se javio nekoliko dana nakon objave.
Bio je to naš pijanist… 🙂
Da ja sad mogu jednostavno, a efektno opisati kako smo se mi osjećali kad smo dobili njegovu poruku, mislim da bih pukla od sreće… On je bio oduševljen i fotografijom i nagradom, a s porukom smo dobili i – zvuk. Mathias Piano Man (kako mu je umjetničko ime) imao je cijelu svoju web stranicu i na njoj online, spremna za kupnju uz mogućnost slušanja, četiri albuma. Neopisiva ambijentalna glazba momentalno nas je vratila na Novi Zeland… Saznali smo i puno toga o njemu. Koji nevjerojatan i inspirativan čovjek… Porijeklom Belgijac, na put se otisnuo 2008., stigao u Queenstown, zaljubio se i odlučio se zadržati malo duže. Klavir s fotografije našao je na otpadu za reciklažu i pokušao svirati. Tek tada je počeo učiti svirati, a već koju godinu kasnije je objavio svoj prvi album, a boravak produžio na trajan. Danas za život zarađuje prodajući albume i svirajući svaki dan na istom mjestu u Queenstownu. Na klavir je ugradio kotačiće pa ga vozi sa sobom. 🙂
Albume smo naručili, a Nikola je s Mathiasom nastavio dopisivanje gotovo na dnevnoj bazi. Teško je reći tko je bio sretniji zbog cijele te situacije, mi ili on. A onda je stigao i drugi email. Ovaj je pisala jedna mama u ime svoje djevojčice, a poruci je dodala i fotografiju svoje kćeri.
I tako smo upoznali i Jemmu, djevojčicu s Nikoline fotografije!!! 🙂
Osjećaj?! Jedno apsolutno novo, nevjerojatno i nikad više ponovljivo iskustvo… Najbolje vezano uz puovanja koje imamo i koje ćemo vjerojatno ikad imati. Fotografija je povezala troje ljudi i njihove priče… Onda smo saznali i da njih dvoje nisu bili nikako povezani (ranije smo bili razmišljali kako su to možda tata i kći…), Jemma je bila prolaznica, baš kao i mi. To je bio zadnji dan njenog izleta u Queenstown, baš kao i nama, a Mathiasova glazba joj se jako svidjela, kako nam je kasnije pričala njena mama, pa ju je i tu zadnju večer morala odvesti da ga još malo posluša i kupi koji album. Živi u Nelsonu, gradiću također na Južnom otoku Novog Zelanda.
Iduće što smo napravili bilo je razumljivo samo po sebi – dvije fotografije u okvirima s Nikolinim posvetama su otputovale na Novi Zeland, svaka na svoju adresu i sada imaju presretne vlasnike: Jemmu i Mathiasa!
A onda, da stvar ne bi završila tu (kao da će ikada uopće završiti), odlučili smo se na još nešto zbog čega smo posebno sretni. Nakon razgovora i dogovora s Mathiasom otkupili smo prava na korištenje njegove glazbe za naša vjenčanja!!! Od iduće sezone ta nama toliko posebna glazba koja će se, uvjereni smo, svidjeti i svim našim mladencima, bit će dio naših slideshowova za fotografije s vjenčanja. Već sad ne možemo dočekati da vam pokažemo prvi… Ugovor je sklopljen, a Mathias je dobio naknadu s kojom će dijelom financirati snimanje svog petog albuma koji je upravo u pripremi!
Iako je cijelu lavinu zapravo potaknula, nakon svega ovoga ta nagrada se sada doima tako malena, jer ono što smo dobili s njom ne može nadmašiti bilo kakvu nagradu igdje… Dobili smo dvoje genijalnih prijatelja i njihove obitelji s kojima smo se povezali na stvarno poseban način, a svi redom sada samo iščekuju kad ćemo opet doći na Novi Zeland na koji smo pozvani vratiti se što prije jer pod svaku cijenu moramo biti njihovi gosti.
Što mislite, hoćemo li se odazvati pozivu? 🙂
M.